Teorija razrade

Teorija razrade (elaboration theory) je jedan od kognitivističkih modela za instrukcijski dizajn kojeg su predložili Charles Reigeluth i njegovi suradnici u kasnim 1970-ima. Temeljena je na dotadašnjim nalazima kognitivnih istraživanja i na radovima Jeromea Brunera (vidi: učenje otkrivanjem) i Davida Ausubela (vidi: asimilacijska teorija)¹⁾. Veoma dobro prihvaćena, teorija razrade je predlagala kako organizirati i slijediti različite tipove uputa na makrorazini.²⁾ Za organiziranje naputaka na mikrorazini, Reigeluth predlaže uporabu teorije komponentnog prikaza Davea Merrilla.

Ključno načelo teorije razrade jest da učeni sadržaj treba organizirati od jednostavnijeg prema složenijem, postepeno povećavajući stupanj složenosti. Pritom, učenik mora razviti koncept u kojem će nove ideje biti smislene i dobro prihvaćene.

U kontekstu teorije razrade, Reigeluth razlikuje stručnost u određenoj domeni (proces postajanja stručnjakom u kontekstu znanja teoretične naravi) i stručnost u radu (proces postajanja stručnjakom u proceduralnom znanju o disciplini koja uključuje više praktičnih zadataka). Da bi učenik stekao stručnost, teorija predlaže sljedećih osam strategija³⁾⁴⁾:

• Organizacija strukture (structure organizing) može biti konceptualna (predstavljanje predmeta ili ideje s nekim zajedničkim karakteristikama), proceduralna (predstavljajući niz akcija kako bi ostvarili cilj) ili teoretska (predstavlja teorijske aspekte, uzroke i posljedice). Odabrana organizacijska struktura mora odražavati glavni fokus materije. Prema Reigeluthu, u svakom predavanju jedna od tri vrste organizacije se smatra važnijom od preostale dvije.
• Nizanje sadržaja⁵⁾(sequencing) prema stupnju složenosti. Treba započeti s najosnovnijim nakon čega se nadograđuju kompleksniji sadržaji.
• Nizanje unutar lekcije (within-lesson sequencing) može, bez obzira na organizacijsku strukturu, biti tematsko (tema se dubinski proučava prije prelaska na iduću) ili spiralno (sve teme su ukratko predstavljene prije detaljnog obrazlaganja svake od njih). Nizanje sadržaja unutar lekcije , uzimajući u obzir odabrani tip organizacijske strukture treba:
  • u slučaju teoretski organizirane razrade predstavljati ideje od jednostavnijih prema složenijim,
  • u slučaju postupaka predstaviti korake u skladu s njihovim redoslijedom pojavljivanja i
  • u slučaju konceptualno organiziranih uputa početi s poznatijim i općenitijim pojmovima.
• Pregledi (summarizers) (sadržaj recenzenata) su naučena pravila nakon kojih slijede primjeri i praktična primjena.
• Sintetizatori (synthesizers)(dijagrami, slike i drugo) omogućuju smisleniju integraciju i asimilaciju novog znanja u postojeće znanje.
• Analogije (analogies) omogućuju lakše uočavanje odnosa između novih i postojećih znanja.
• Aktivatori kognitivne strategije (cognitive strategy activators) su slike, dijagrami ili smjernice za mentalno reprezentiranje naučenog sadržaja.
• Samokontrola učenika (learner control) može povećati učinkovitost učenja. Reigeluth sugerira da bi učenici trebali vježbati kontrolu nad nastavnim strategijama i sadržajima.

Kritika teorije razrade rezultirala je novim, više holističkim pristupom Reigelutha 1992., pod nazivom metoda pojednostavljivanja uvjeta (simplifying conditions method - SCM). U metodi pojednostavljivanja uvjeta Reigeluth je predložio kako bi instruktori trebali “raditi sa stručnjacima na identificiranju jednostavnog primjera koji je reprezentativan za zadatak”⁶⁾.

Teoriju razrade se kritiziralo da je više model ili dizajn postupaka nego teorija učenja. Predloženo je ⁷⁾ da teoriju razrade treba preoblikovati u skup načela koji su više povezani sa samim procesom učenja. Ostale kritike ove teorije javljaju se zbog razlikovanja između samo tri različite vrste znanja (teorije, postupaka i koncepata). Takvo razlikovanje predstavlja pojednostavljen opis ograničenja dizajna, ali postoje istraživanja ^8)9)10) koja su pronašla drugačije i brojnije kategorije znanja. Još jedna kritika ova teorije proizlazi iz njene pretpostavke da su najopćenitiji pojmovi uvijek najbliži učenikovom prvotnom shvaćanju, što se pokazala neutemeljenim od strane Wilsona i Colea¹¹⁾, osobito u slučaju slabo definiranih područja učenja.

• Teorija razrade, stručnost u domeni znanja, stručnost u zadatku, nizanje sadržaja
• Charles Reigeluth

Wilson, Brent, and Peggy Cole. A critical review of elaboration theory. Educational Technology Research an Development 40, no. 3: 63-79. September 1992.

Elaboration Theory (Reigeluth) at Learning Theories. Preuzeto 11. ožujka, 2011.

TIP: Elaboration Theory (C. Reigeluth). Preuzeto 8. ožujka, 2011.

Ho, Weny. Reigeluth's Elaboration Theory. Pennsylvania. Preuzeto 11. ožujka, 2011.

Reigeluth, C.M. The elaboration theory: Guidance for scope and sequence decisions. In C.M. Reigeluth (Ed.), Instructional-Design Theories and Models: A New Paradigm of Instructional Theory. (Volume II). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Assoc. 1999.

Reigeluth, Charles M. Elaborating the elaboration theory. Educational Technology Research and Development 40, no. 3: 80-86. September 1992.

Bell B. Adaptive guidance: Enhancing self-regulation, knowledge, and performance in technology based training. Personnel Psychology, 55(2), 267-306. 2002

Bingham C. Learning Sequences: Their Existence, Effect, and Evolution. Academy Of Management Journal, 55(3), 611-641. 2012