Pozivajuću teoriju (Invitational theory) prvi je uveo William Purkey, 1978. godine1) te se njome opisuje obrazovni okvir odnosa učenja/poučavanja temeljen na ljudskim vrijednostima, odgovornosti i sposobnostima. Riječ pozivajuće (inviting) je odabrana jer dolazi od latinske riječi invitare. U prijevodu to znači “ponuditi nešto korisno za razmatranje”, ali definicija implicitno uključuje “etički proces koji obuhvaća neprekidne interakcije među ljudima”2).
Učenje se, u kontekstu pozivajućeg učenja, razmatra u društvenom kontekstu, gdje bi učenici trebali biti pozvani od strane učitelja da razvijaju svoje potencijale.
Pozivajuća teorija temeljena je na dvije teorijske osnove3):
te na četiri pretpostavkama 6): vjerovanje (da će pojedinac pronaći svoj najbolji put za ostvarenje ciljeva), poštovanje (drugih budući da su sposobni, vrijedni i odgovorni), optimizam (budući da ljudi posjeduju gotovo neograničen potencijal u svim područjima ljudskog djelovanja), te intencionalnost (namjerno djelovanje kako bi se ponudilo nešto korisno za druge).
Ovaj ljudski potencijal treba razvijati kroz obrazovni proces, kojeg karakterizira tzv. pet P-a. Pet P-a predstavljaju okolinske faktore koji utječu na nečiji uspjeh ili neuspjeh u obrazovnom procesu, ovisno o tome koliko su pozivajući. Purkey je poziv opisao kao “sažetak poruke, verbalne ili neverbalne, formalne ili neformalne, koje su poslane učenicima s namjerom potvrde njihove odgovornosti, sposobnosti i vrijednosti.”7) Pet P-a su8):
| Ljudi | Mjesta | Politike | Programi | Procesi |
|---|---|---|---|---|
| Učitelji i obrazovno osoblje | Fizički aspekti škole i razreda | Pisana i nepisana pravila o procedurama | Kurikulum za učenike | Kako se provode ostala četiri P-a |
Svaki od pet P-a mogu, ovisno o tome kako pozivajući uistinu jesu, biti službeno dodijeljeni jednoj od četiri različite kategorije9):
| Nenamjerno | Namjerno | |
|---|---|---|
| Nepozivajuće | Ljudi, mjesta, politike, programi i pocesi vođeni dobrim namjerama, ali čine više štete nego koristi. Na primjer, opsjednutost nepotrebnim formalnostima, šovinističko ponašanje ili nenamjerno slanje obeshrabrujućih signala učenicima. | Ljudi, mjesta, politike, programi i procesi usredotočeni na učenikove nedostatke ili namjerno diskriminiranje učenika što rezultira time da se osjećaju manje vrijednima. |
| Pozivajuće | Ljudi, mjesta, politike, programi i procesi nesvjesni razloga svoga uspjeha ili neuspjeha. To ih čini nedosljednima i učenicima je teško ugledati se na njih kao na modele i oponašati ih. | Pet P-a koji su pozivajući te znaju i mogu prilagoditi njihovo pozivanje kad je to potrebno. “U idealnom slučaju, čimbenici ljudi, mjesta, politike, programa i procesa trebaju biti toliko namjerno pozivajući kako bi stvorili svijet u kojem je svaki pojedinac srdačno pozvan da se fizički, intelektualno i emocionalno razvije.”10) Na ovoj idealnoj razini korištenja pozivajuće teorije, ona postaje nevidljiva i čini se da zahtjeva jako malo truda, iako to nije istina. To je tzv. dodatni čimbenik (plus factor). |
Optimalno, svaki od pet P-a trebao bi biti namjerno pozivajući.
Purkey-evim riječima:
Teorija pozivajućeg učenja predlaže da, kako bi se olakšalo učenje, učenicima treba pružiti okolinu (pet P-a) koja je optimalno pozivajuća. Elementi koji će to osiguravati su poštovanje, povjerenje, optimizam i intencionalnost te bi oni trebali biti dio svakog obrazovnog procesa.
Ali za ostvarenje toga, pojedinac mora početi raditi na sebi i naučiti biti:
Smith, Kenneth H. Invitational Education: A Model for Teachers and Counsellors. Australian Catholic University Faculty of Education Trescowthick School of Education (Victoria).
Purkey, William W. What Is Invitational Education and How Does It Work?
Purkey, William W. An Overview of Self-Concept Theory for Counselors
Purkey, William W., & Novák, John M. An Invitational Approach to Conflict Management
Purkey, William W. & Strahan, D. B. Inviting Positive Classroom Discipline.