Biheviorizam

Biheviorizam je paradigma učenja čiji korijeni datiraju iz druge polovice 19. stoljeća i radova Ivana Sechenova (1829 - 1905) i Vladimira Bekhtereva (1857 - 1927), te dobiva značajnu pažnju u prvim desetljećima 20. stoljeća. Temeljna pretpostavka biheviorizma je ta da se, u svrhu da se psihologija učini pravom znanošću, ona mora orijentirati na ono što je opažljivo i mjerljivo. Prema riječima jednog od ključnih biheviorista Johna Watsona (1878 - 1958),

• “Psihologija, kako je vidi biheviorist, je potpuno objektivna, eksperimentalna grana prirodnih znanosti u kojoj introspekcija ima jednako malu ulogu kao i u kemiji i fizici. Sigurno je da se ponašanje životinja može istraživati bez pozivanja na svijest.”¹⁾

Bihevioristi gledaju na um kao na „crnu kutiju“ („black box“) i ne pokušavaju analizirati njegove unutarnje procese kao što su misli, osjećaji ili motivacija. Umjesto toga, oni vide učenje kao opažljivu promjenu u ponašanju koja, za razliku od mentalnih procesa uma, može biti mjerljiva. Iz perspektive biheviorista, onaj koji uči počinje kao prazna ploča i jednostavno odgovara na podražaje iz okoline. Ti odgovori mogu biti oblikovani pozitivnim i negativnim potkrepljenjem (reinforcement) (obično nagrada za poželjno i kazna za nepoželjno ponašanje), povećavajući ili smanjujući vjerojatnost ponavljanja dotičnog ponašanja. Formiranje podražaj-odgovor (stimulus-response) (S-R) asocijacija koje rezultiraju opažljivim ponašanjem je prema bihevioristima najznačajniji oblik učenja.

Ova paradigma učenja može se ugrubo podijeliti na dvije faze:

• biheviorizam (1910 - 1930), i
• neobiheviorizam (1930 - 1955).

Neobiheviorizam je prerastao klasični biheviorizam pokušajima formaliziranja zakona ponašanja (ponekad u formi matematičkih izraza) i vjerovanjem da se učenje također može ostvariti indirektno kroz promatranje. Neobihevioristi su ponekad smatrani prijelaznom skupinom koja je usmjerila dominantan pogled na učenje prema kognitivizmu.

• Konekcionizam - Edward Thorndike (1874 - 1949)
• Klasično uvjetovanje - Ivan Pavlov (1849 - 1936)
• Teorija S-R kontigviteta i učenje iz jednog pokušaja - Edwin Guthrie (1886 - 1959)
• Kognitivna teorija polja - Edward Tolman (1886 - 1959)
• Teorija smanjenja nagona - Clark Hull (1884 – 1952)
• Operantno kondicioniranje - Burrhus Skinner (1904 - 1990)
• Teorija uzorkovanja podražaja - William Estes (1919 - 2011)

Među gore navedenim teorijama učenja, konekcionizam predstavlja uvod u biheviorističko učenje i postavljanje okvira kojeg slijede prave biheviorističke perspektive učenja klasičnim i operantnim uvjetovanjem. Teorija očekivanja se pojavila kao prva neobihevioristička teorija, slijeđena teorijom redukcije nagona, koja isto prihvaća ideju opisivanja učenja u terminima interventnih varijabli.

Temeljne ideje i približno povijesno vrijeme predstavljanja svake od navedenih teorija se mogu pronaći u ovom kronološkom pregledu.

• Kellerov plan - Fred Keller (1899 - 1996)
• Programirana nastava - Burrhus Skinner (1904 - 1990)

Danas je biheviorizam većinom izgubio svoj utjecaj i prepustio kognitivizmu svoje mjesto vodeće paradigme učenja. Kritike biheviorizmu mu obično prigovaraju da:

• ne objašnjava sve oblike učenja budući da ignorira unutarnje procese uma i faktore kao što su emocije i motivacija,
• ignorira činjenicu da učenje ovisi o učenikovoj unutarnjoj mentalnoj reprezentaciji okoline i povijesti učenja

Graham, George. Behaviorism. The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2010 Edition). Preuzeto 26. veljače, 2011.

Weidman, Nadine. Behaviorism - Neobehaviorism (1930–1955). Science Encyclopedia. Preuzeto 22. lipnja, 2011.

George Boeree. Behaviorism. Preuzeto 23. lipnja, 2011.

Vladimir Mikhaĭlovich Bekhterev, General principles of human reflexology. Ayer Publishing, 1932.

Skinner, B. F. About Behaviorism. Paw Prints, 2008.

Baum, William M. Understanding behaviorism: science, behavior, and culture. Wiley-Blackwell, 1994.