Humanizam

Humanizam se kao pristup podučavanju i kao paradigma učenja razvio 1960-ih kao opreka kognitivizmu i biheviorizmu, te pogledu na ljude kao na objekte u znanstvenom ispitivanju. Humanizam polazi od vjerovanja da su ljudi po prirodi dobri te se suprotstavlja pristupu Sigmunda Freuda i biološkim pristupima, koji smatraju da su ljudsko ponašanje i kognicija (spoznaja) determinirane iskustvom i prošlim događajima. Najvažniji predstavnici humanizma koji su oblikovali ovu teoriju su Carl Rogers i Abraham Maslow čiji je rad većim dijelom bio usmjeren na razumijevanje ličnosti.

Humanisti naglašavaju:

• važnost odgovornosti za vlastite postupke i sadašnjeg trenutka,
• vrijednost svakog pojedinca, i,
• zadovoljstvo kroz samoostvarenje kao krajnji životni cilj.

Humanistički pogled na učenje sugerira:

• učenje je prirodna želja, sredstvo samoaktualizacije i razvoja osobnih potencijala
• važnost učenja nalazi se u samom procesu, ne ishodu
• učenici bi trebali imati veću kontrolu nad procesom učenja, koji bi se trebao temeljiti na opažanju i istraživanju
• učitelj bi trebao biti uzorni model koji će poticati učenika i osiguravati mu dovoljno razloga i motivacije za svaki novi dio procesa učenja.

Maslowljeva hijerarhija potreba kao pokušaj formulacije ustrojstva ljudske motivacije, jedan je od njegovih doprinosa koji je postao široko prihvaćen i izvan okvira humanizma. Hijerarhija potreba pristupa ljudskoj motivaciji u terminima različitih potreba od kojih potrebe niže razine moraju biti zadovoljene prije nego se prijeđe na potrebe više razine. Te razine uključuju fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, potrebe za pripadanjem i ljubavlju, potrebe za poštovanjem i potrebe za samoaktualizacijom te moraju biti zadovoljene spomenutim redoslijedom.

Budući da su humanisti više zainteresirani za osobni razvoj koji se može postići učenjem, negoli za rezultate stjecanja znanja, tjelesne i psihičke procese u osnovi toga, humanizam se ne smatra uvijek paradigmom učenja. Ipak, upravo su mu te karakteristike omogućile da izbjegne neke kritike koje su uobičajene svim ostalim paradigmama učenja. Sve ostale paradigme, kada se proučavaju u okviru prakse podučavanja, pokušavaju kvantificirati učenje i znanje rastavljajući ih na mjerljive, ali često besmislene dijelove koji su često izvan ikojeg konteksta. One povezuju učenje sa učionicom i brojem sati, razreda, predavanja, udžbenika i literature, te konačno testovima i ocjenama, no vrlo malo iskustava iz stvarnog života zapravo odgovara tom konceptu, posebice zato što nisu mjerljiva ocjenama. Također, to upućuje da netko zna¹⁾ :

• što ljudi trebaju učiti (što je potpuno određeno vremenom, mjestom i kulturom),
• kada to treba učiti (što je određeno programima podučavanja, a nemogućnost njihova slijeđenja rezultira dijagnosticiranjem teškoća u učenju),
• kako se to treba podučavati (kao da postoji najbolji način podučavanja nečega bez obzira na učenika), i
• tko bi to trebao podučavati.

S druge strane, humanizam povezuje učenje sa osobnim potrebama kako bi se ostvarila samoaktualizacija.

• Iskustvena teorija učenja (eng. Experiential Learning Theory) - David Kolb (1939 - )
• Transformacijska teorija učenja (eng. Transformative Learning Theory) - Jack Mezirow

• Teorija facilitacije (eng. Facilitation Theory) - Carl Rogers (1902 - 1987)
• Pozivajuće učenje (eng. Invitational learning) - William Purkey (1929 - )

• John Holt, Malcolm Knowles, Paulo Freire

Uobičajene kritike upućene humanizmu često navode:

• humanistički pristup ima smanjenu mogućnost za eksperimentalna istraživanja,
• nedostatak metoda tretiranja različitih psihičkih problema, i
• neslaganje sa osnovnom humanističkom pretpostavkom da su ljudi po svojoj prirodi dobri.

Ashworth, Frank i sur. : Learning Theories and Higher Education. Treće izdanje, Broj 2, Lipanj 2004.

Humanistic Psychology. Pribavljeno: 25. ožujka 2011.

Learning and teaching: Humanistic approaches to learning. Pribavljeno: 11. ožujka 2011.

Greenberg, G. A New Look at Learning. In Sudbury Valley School. The Sudbury Valley School Experience. The Sudbury Valley School, 1992.

Ashworth, Frank, Gabriel Brennan, Kathy Egan, Ron Hamilton i Olalla Sáenz. Learning Theories and Higher Education. Vol. 2, 2004.

Forbes, S. H. Holistic education: Its nature and intellectual precedents: Holistic Education, Inc. 2003.

Freire, P. The Pedagogy of the Oppressed. Harmondsworth: Penguin. 1972.

Holt, J. How Children Fail Harmondsworth: Penguin. 1970.

Knowles, M. S., Holton III, E. F. i Swanson, R. A. The adult learner: Routledge. 2012.

Rogers, C. R. Freedom to learn for the 80s. New York: Free Press. 1980.

Maslow, A. Motivation and Personality (Treće izdanje) New York: Harper and Row. 1987.