Zajednice prakse

Termin “zajednice prakse” (communities of practice) su smislili 1991. godine Etienne Wenger and Jean Lave tijekom istraživanja temeljenog na teoriji kognitivnog pripravništva ¹⁾(cognitive apprenticeship). Zajednice prakse su

• “grupe ljudi koji dijele brigu ili strast prema nečemu što rade, te uče kako to poboljšati uzajamnim djelovanjem.”²⁾

Zajednica prakse može biti, na primjer,

• “učenje plemena preživljavanju, traženje novih načina izražavanja skupine umjetnika, rad skupine inženjera na sličnom problemu, definiranje identiteta grupe učenika u školi, istraživanje novih tehnika mreže kirurga, međusobno pomaganje novih menadžera kako bi uspjeli.”³⁾

Članovi zajednice prakse ne moraju biti svjesni njezinog postojanja.⁴⁾.

Zajednica prakse definirana je pomoću tri elementa:

• Područje interesa - Članovi zajednice prakse dijele zanimanje za određeno područje.
• Zajednica - Članovi zajednice prakse sudjeluju u aktivnostima, raspravama i uče jedni od drugih.
• Vježba - Članovi zajednice prakse vježbaju znanje koje dijele među sobom.

Veličina, formalnost i čestina susreta zajednica prakse mogu varirati. Novi se članovi mogu pridružiti zajednici prakse, a postojeći članovi je mogu napustiti. Također, zajednica prakse ne može biti stvorena budući da bi to značilo prisiljavanje pojedinca na razvijanje zanimanja za specifično područje i interakciju s drugima kojom bi razmjenjivali i razvijali znanje o toj temi. Ipak, ono što se može učini jest olakšavanje nastanka zajednice prakse i njeno podržavanje. Druga važna obilježja zajednice prakse su ⁵⁾:

• Poduzetnost - koliko je zajednica aktivna u potrazi za znanjem?
• Uzajamnost - koliko je snažan osjećaj povezanosti među članovima?
• Repertoar - kolika je samosvijest zajednice o vlastitim razinama i načinima prakse?

Učenje se u zajednici prakse obično javlja kroz dijalog i diskurs, dijeljenje ideja i znanja, kolaborativnu potragu za rješenjima problema. Očekuje se pojava socijalnog učenja kroz interakciju sa drugima.⁶⁾Kroz interakciju sa stručnjacima novi članovi zajednice prakse povećavaju svoju stručnost i pomiču se sa periferije zajednice prema centru. Ovaj proces se naziva legitimno periferno sudjelovanje⁷⁾(legitimate peripheral participation).

Koncept zajednice prakse ima praktičnu primjenu u poslovanju, organizacijskom dizajnu, vladi, građanskom životu i obrazovanju.⁸⁾

Promjena u zajednice prakse u školi mogla bi, međutim, biti zahtjevnija jer je obrazovanje njihov primarni cilj. Promjena se može promatrati na tri razine: unutarnja kojom organiziramo učenike u zajednice prakse kroz njihove školske predmete, vanjska kojom povezujemo njih s drugim zajednicama izvan škole i tijekom života organiziranjem zajednica prakse koje postoje i nakon perioda školovanja.

Zajednice prakse su, ovisno o kutu gledanja na njih, podrvrnute različitim kritikama. Neke od njih, navedene prema Robertsu,⁹⁾, su:

• Snaga - Bez obzira je li njihovo podrijetlo hijerarhijska pozicija u organizaciji, a time i u zajednici prakse ili duljina sudjelovanja u zajednici, članovi sa većom snagom imati će veći utjecaj u pregovaračkom značenju što će vjerojatno nove članove potisnuti prema periferiji zajednice.
• Povjerenje - Moguće da članovi zajednice prakse neće htjeti dijeliti svoje znanje ako neće imati osjećaj povjerenja u druge članove.
• Predispozicije - Zajednica prakse mogla bi postati inertna u mijenjanju svojih pogleda i prakse.

Zajednice prakse, zajednica, socijalno učenje, legitimno periferno sudjelovanje

Etienne Wenger, Jean Lave

Kirschner, Paul A., and Kwok-Wing Lai. (2007). Online communities of practice in education. Technology, Pedagogy and Education 16 (2), 127-131.

Lawthom, R. (2011). Developing Learning Communities: Using Communities of Practice within Community Psychology. International Journal of Inclusive Education, 15(1), 153-164.

Roberts, Joanne. (2006). Limits to Communities of Practice. Journal of management studies 43 (3), 623-639.

Wenger, E. (2006). Communities of practice: a brief introduction. Retrieved May 12, 2011.

Wenger, E. Communities of practice and social learning systems. Organization 7, no. 2: 225-246. 2000.

Lave, Jean, and Etienne Wenger. Situated learning: legitimate peripheral participation. Cambridge University Press, 1991.

Au, Kathryn, H. Communities of practice – Engagement, imagination and alignment in research on teacher education. Journal of Teacher Education, no. 3: 222-227. 2002.

Etienne, Wenger, and William, M. Snydes. Communities of practice: The organizational frontier. Harward Business Review, 139-145. 2000.