Iskustvena teorija učenja

Iskustvena teorija učenja (experiential learning theory) je kružna teorija učenja koju je uveo američki obrazovni teoretičarDavid Kolb¹⁾ 1971.²⁾ inspiriran ranijim radovima Kurta Lewina, Jeana Piageta³⁾ i Johna Deweya. S obzirom na to da je bila razvijena unutar humanističke paradigme, teorija iskustvenog učenja nudi holističku perspektivu učenja i ponajviše je orijentirana na učenje kod odraslih. Samim imenom teorije željela se istaknuti važnost iskustva u procesu učenja.

Iskustvena teorija učenja definira učenje kao

• “Proces u kojem znanje nastaje kroz transfomraciju iskustva. Znanje je rezultat kombinacije zahvaćanja i transformiranja iskustva.”⁴⁾

Iskustvena teorija učenja temelji se na šest pretpostavki⁵⁾ ukratko opisanih kroz sljedeće tri:

1. Učenje se najbolje može opisati kao holistički proces stvaranja znanja i prilagodbe na svijet.
2. Učenje je zapravo ponovno učenje jer jako ovisi o prethodno naučenom materijalu.
3. Učenje je potaknuto konfliktom, razlikama i neslaganjima te rezultira asimilacijom i akomodacijom.

Kolb⁶⁾ sugerira dva suprotna načina stjecanja iskustva:

• konkretno iskustvo ili CE (osjećanje kroz praktično iskustvo),
• apstraktna konceptualizacija ili AC (zaključivanje i razmišljanje o iskustvu),

I dva suprotna načina transformiranja tog iskustva u znanje:

• reflektivno promatranje ili RO (aktivno promatranje iskustva i njegovih ishoda),
• aktivno eksperimentiranje ili AE (planiranje kako testirati nešto i konačno to uraditi).

Sve komponente zajedno čine krug učenja u kojem slijede jedna iza druge: CE→RO→AC→AE→CE→… Sam proces učenja može započeti u bilo kojoj od komponenti. Ipak, svatko tko uči razvija veću sposobnost u nekom od navedenih načina, više nego u ostalim načinima te uči bolje pod tim uvjetima, što prema Kolbu rezultira sa četiri različita stila učenja ⁷⁾⁸⁾:

• Teoretičar (assimilator) - Uspješan u komponentama AC i RO. Preferira apsraktnu konceptualizaciju i teorijske modele, treba mu vremena da obradi informacije. Vrednuje logičke vrijednosti više nego praktičnu primjenu.
• Pragmatičar (converger) - Uspješan u AC i AE komponentama. Preferira praktičnu primjenu koncepata i teorija o kojima uči i voli eksperimentiranje. Često su dobri rješavatelji poblema i vole se baviti tehničkim pitanjima.
• Aktivist (accommodator) - Uspješan u komponentama CE i AE. Preferira praktično iskustvo i ponašanje u skladu sa osjećajima, a ne ono bazirano na logičkoj analizi i teorijskim aspektima.
• Promatrač (diverger) - Uspješan u CE i RO komponentama. Preferira učenje promatranjem i skupljanje informacija, dobar u promatranju konkretnih situacija iz različitih perspektiva. Ti su pojedinci često skloni imaginaciji i emocionalnosti, a često se specijaliziraju u području umjetnosti.⁹⁾

Kolb je kasnije, zajedno s drugim znanstvenicima, preradio svoj model^10)11)12) uvođenjem pet dodatnih stilova učenja¹³⁾:

• Sjevernjak (northerner) - Uspješan u CE i umjereno dobar u AE i RO komponentama. Posjeduje kapacitet za duboku uključenost i uči kroz eksperimentiranje, ali ima problema s konceptualizacijom.
• Zapadnjak (westerner) - Uspješan u AE i umjereno dobar u CE i AC komponentama. Posjeduje snažne akcijske vještine te sposobnost razmišljanja i konceptualizacije, ali ima problema sa analiziranjem prošlih iskustava.
• Istočnjak (easterner) - Uspješan u RO i umjereno dobar u CE i AC komponentama. Ima dobre promatračke i reflektivne sposobnosti, kao i sposobnost učenja iz konkretnog iskustva, ali ima problema sa pretvaranjem planova u akciju.
• Južnjak (southerner) - Uspješan u AC i umjereno dobar u AE i RO komponentama. Ima snažne konceptualizacijske sposobnosti, ali malo koristi praktično iskustavo.
• Balansirajući (balancing) - Podjednako dobro balansira s komponentama stjecanja iskustva, kao i s komponentama transformiranja tog iskustva u znanje.

Razvijen je “inventar stilova učenja” za mjerenje preferiranog stila učenja. Ova metoda određivanja optimalnog stila učenja pojedinca se sastoji od ankete kojom se ispituje percepcija pojedinca (koji način stjecanja informacija preferira) i njegovo procesiranje (kako pojedinac pronalazi smisao u novim stvarima). Različiti oblici te metode se mogu pronaći u pojednostavljenim besplatnim on-line testovima i novijim metodama poput inventara prilagodbenog stila ili profila vještina učenja koje su također uvedene¹⁴⁾.

Kolbova je teorija, također, utjecala na druge autore u osmišljavanju sličnih modela za određivanje preferiranih stilova učenja. Kritika da je Kolbov inventar stilova učenja teško primjeniti na ljude koji nikad zaista ne obraćaju pozornost na to kada uče učinkovitije, potaknula je Peter Honey i Alan Mumford da stvore vlastiti upitnik stilova učenja¹⁵⁾. Taj je upitnik se temelju na Kolbovoj teoriji učenja, ali umjesto ispitivanja ljudi kako uče, ispitivala je najučestalije metode učenja. Ostali slični modeli uključuju: Anthony Gregorc's Model mentalnih stilova¹⁶⁾, Neil Fleming's VARK Model¹⁷⁾ i ostali.

Iskustveno učenje je model koji se preporuča za odrasle koji uče. Općenite implikacije modela su da bi se model podučavanja/učenja trebao sastoji od sve četiri faze Kolbovog modela, ali isto tako preporuča, da bi se individualna promjena trebala primjenjivati, ovisno o stilu učenja svakog pojedinca.

• Teoretičari - preferiraju gledanje, razmišljanje i dobro objašnjenje teorija i ideja naspram praktičnom iskustvu. Pojedinci koji na takav način uče, uživaju u lekcijama i čitanju, kao i tome da imaju dovoljno vremena da razmisle o novim idejama.
• Pragmatičari - preferiraju raditi i misliti, pronaći praktična rješenja problema. Taj tip najčešće voli nove ideje i njihovu praktičnu primjenu.
• Aktivisti - preferiraju praktično iskustvo i intuitivni pristup umjesto čitanja instrukcija. Ti pojedinci najčešće preferiraju grupni rad.
• Promatrači - preferiraju gledanje, skupljanje informacija, rad u grupama i razmjenu ideja umjesto praktičnog iskustva.

Kolbova je toerija primjenjena u velikom broju istraživanja, na temama koje uključuju (online) edukaciju, računalne i informatičke znanosti, psihologiju, menadžment, medicinu, sestrinstvo, računovodstvo i pravo.^18)19)20)

Što predlažu neke od kritika Kolbove teorije:

• njegov krug učenja je pojednostavljen i ignorira neeksperimentalne načine učenja²¹⁾,
• njegov krug učenja ne obraća dovoljno pozornosti na ciljeve, smisao, namjeru, izbor i donošenje odluka, koje su također dio učenja²²⁾
• Rezultati inventara stilova učenja temelje se isključivo na načinu na koji pojedinci koji uče sami sebe procjenjuju, stoga su rezultati upitni²³⁾

Rezultati eksperimentalne validacije variraju: meta-analizom 81 istraživanja koja uključuje iskustveno učenje, 61.7% istraživanja ga potvrđuje, 16.1% onih pokazuje mješane rezultate i 22.2% istraživanja ne podupiru iskustvenu teoriju učenja.²⁴⁾ Još jedna meta-analiza procjena inventara stilova učenja, od ukupnog broja analiziranih slučajeva, 49 pokazuje snažnu potvrdu, 40 pokazuje mješovitu potporu i 12 ne pokazuje potporu teorije.²⁵⁾

• konkretno iskustvo (CE), reflektirajuće promatranje (RO), apstraktna konceptualizacija (AC), aktivno eksperimentiranje (AE), teoretičar, pragmatičar, aktivist, promatrač, inventar stilova učenja, stilovi učenja, sjevernjak, zapadnjak, istočnjak, južnjak, balansirajući
• David Kolb

Kolb, D. A, R. E Boyatzis, and C. Mainemelis. Experiential learning theory: Previous research and new directions. Perspectives on thinking, learning, and cognitive styles. The educational psychology series: 227–247. 2001.

Experiential Learning (Kolb). Learning Theories Knowledgebase. Retrieved February 9, 2011.

Kearsley, G. Experiential Learning. Theory Into Practice Database. Retrieved February 8, 2011.

Greenaway, R. Experiential Learning articles and critiques of David Kolb's theory. Retrieved March 21, 2011.

Lowy, Alex, and Phil Hood. The power of the 2x2 matrix: using 2x2 thinking to solve business problems and make better decisions. John Wiley and Sons, 2004.

Big Dog and Little Dog's Performance Juxtaposition: Honey and Mumford's Learning Styles Questionnaire. Retrieved February 8, 2011.

Kolb, David A. Experiential Learning: Experience as the Source of Learning and Development. Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, N.J. 1984.

Kolb, David A. Learning style inventory. Boston, MA: McBer and Company. 1985.

Kolb, D. A, R. E Boyatzis, and Mainemelis, C. Experiential learning theory: Previous research and new directions. Perspectives on thinking, learning, and cognitive styles: p227–247. 2001.

Kayes, D. Christopher. Experiential Learning and Its Critics: Preserving the Role of Experience in Management Learning and Education. Academy of Management Learning & Education 1, no. 2: 137-149, December 2002.

Johnson Margaret i Lawson Anton E. The Validity of Kolb Learning Styles and Neo-Piagetian Developmental Levels in College Biology. Studies in higher education, vol 27, no 1, 2002.

Woods H. Know your RO from your AE? Learning styles in practice. Health Information And Libraries Journal,29(2),172-176. 2012.