Teorija prikaza sastavnica (Component Display Theory) je jedna vrsta kognitivističkog instrukcijskog dizajna koju je uveo Dave Merrill osamdesetih godina prošlog stoljeća, a čija je izvorna namjera bila odvojiti sadržaj od instrukcijske strategije. Na teoriju je u velikoj mjeri utjecala teorija o uvjetima učenja autora Roberta Gagnea. Prema njegovim riječima,

• “Teorija prikaza sastavnica bila je pokušaj određivanja sastavnica od kojih bi se mogle konstruirati instrukcijske strategije.”¹⁾

Osim određivanja tih komponenti, Merrill je predložio njihovu uporabu u svrhu stvaranja korisnih instrukcija.

Pod utjecajem Robert Gagne-ove teorije uvjeta učenja, Merrill se složio da različiti ishodi učenja zahtijevaju različite strategije učenja, te je stoga njegova ideja bila predložiti strategije učenja koje su određene ciljanim sadržajem i izvedbom. Merrill je predložio 4 različite kategorije sadržaja²⁾(categories of content):

• činjenice (“proizvoljno povezani dijelovi informacija”)
• koncepti (“set objekata, događaja ili simbola koji imaju neke zajedničke karakteristike”),
• postupci (“određeni slijed koraka nužan za učenika kako bi postigao neki cilj”), i
• načela (“ili predviđanja razloga zbog kojih se događaju neke stvari u svijetu”),

i 3 različite kategorije željene izvedbe³⁾(categories of desired performance):

• dosjećanje (“pretraga pamćenja u svrhu povratka ili prepoznavanja ranije naučene informacije”),
  • općenito (“izjava o definiciji, načelima ili koracima u postupku”)
  • određeno (“točno određena ilustracija objekta, simbola, događaja ili postupka”)
• uporaba (“primjena generalizacije na specifičan slučaja”), i
• pronalaženje (“izvod ili izmišljanje nove apstrakcije”).

Matrica izvedbe i sadržaja (performance-content matrix) koristi se za određivanje cilja učenja. Svako polje matrice predstavlja jednu moguću kombinaciju sadržaja i željene izvedbe. Na primjer, ako je cilj podučiti učenika da upamti činjenice i datume o Prvom svjetskom ratu, tada je to polje kombinacije dosjećanja (određenog) i činjenice. Ako je cilj podučiti učenika da prepozna humanističke ideje na renesansnim slikama tada je to polje kombinacije pronalaženja i koncepata.

Svaki tako definirani cilj učenja je nadalje karakteriziran trima komponentama: uvjetima, ponašanjem i kriterijem. Merrill je konstruirao tablice koje se odnose na te koncepte za svaki od spomenutih polja matrice (Ipak, u spomenutim tablicama nije odredio razliku između dvije vrste dosjećanja koje su spomenute iznad). Primjer jednog reda iz tablice⁴⁾ izgleda ovako:

Primjer interpretacije je sljedeći:

1. (Pod uvjetima kada/Ako) su prikazane slike/crteži (stupac 1)
2. od/odnose se na neodređene kategorije (stupac 2),
3. učenik će (ponašati se) izmisliti kategorije (stupac 3)
4. opažanjem, određivanjem i sortiranjem karakteristika (stupac 4),
5. bez vremenskih ograničenja, ali s visokom korelacijom s drugima kada koriste koncept (stupac 5),
6. koje će pokazati - (stupac 6).

Sada kada je cilj učenja potpuno utvrđen, potrebno je osmisliti prezentaciju učenja. Prema Merrillu, sva kognitivna građa može i treba biti predstavljena kao niz odvojenih prezentacija sastavljenih od primarnih i sekundarnih oblika prezentacije. Primarni oblici prezentacije (primary presentation forms) su:

• objašnjivo⁵⁾ i općenito (pravila, EG)
• objašnjivi prikazi slučajeva (primjeri, Eeg)
• općenitosti koje treba istražiti⁶⁾ (dosjećanje, IG)
• slučajevi za istraživanje (vježba, Leg)

Merrillovi sekundarni oblici prezentacije (secondary presentation forms), dodani kako bi povećali učenje, olakšavaju obradu informacija i dodaju kontekst, te uključuju preduvjete, pomoći, mnemotehnike i povratnu informaciju.

Uspješni instrukcijski dizajn bi trebao sadržavati i primarne i sekundarne oblike prezentacije. Merrill je predložio osnovne elemente za sva četiri tipa primarnih oblika prezentacije, a oni se temelje na tipu sadržaja koji bi trebao biti naučen⁷⁾. Također, on ih detaljnije opisuje i predlaže praktične primjere jednostavnih kompjuterskih aplikacija za učenje, poput programa TICCIT ⁸⁾. Čineći to, on ima na umu da “je jedna od primarnih funkcija instrukcija unaprijediti i voditi aktivno mentalno procesiranje kod učenika” i da bi učeniku trebalo ponuditi onoliko primjera koliko želi.

Veći broj ograničenja ovoj teoriji naveo je sam Merrill⁹⁾:

• Analiza sadržaja se radije fokusira na (mikro) sastavnice, nego na integrirane cjeline. Svaka faza instrukcijskog razvoja se odvija nezavisno od ostalih faza.
• Teorija zapravo ne spominje probleme istraživanja znanja.
• Konačna instrukcija često ostaje pasivna i podučava sastavnice, ali ne i integrirano znanje i sposobnosti.
• Stvaratelj instrukcija mora izgraditi svaku prezentaciju iz osnovnih komponenti.

Ostale kritike uključuju manjak empirijskih dokaza o vezama između unutarnjih procesa i vanjskog ponašanja, premalo objašnjenja unutarnjih procesa i manjak kategorija za kompleksno učenje rješavanja problema¹⁰⁾. Kasnijih osamdesetih godina, Merrill je predstavio nova razmatranja o teoriji prikaza sastavnica te ju je nazvao teorija komponentnog dizajna.

• Teorija prikaza sastavnica, kategorije sadržaja, kategorije željene izvedbe, matrica izvedbe i sadržaja, primarni/sekundarni oblici prezentacije
• Dave Merrill

Merrill, M. David. The Descriptive Component Display Theory. In Merrill, M. David, and David Twitchell. Instructional design theory. Educational Technology, 1994.

Learning and ID: Cognitive Apprenticeship and Component Display Theory. Learning and Instructional Design Wiki. Retrieved: 10. March 2011.

Ho, Wenyi. Merrill's Component Display Theory (CDT). Penn State University. Retrieved: 10. March 2011.

An Atomic Meme wiki: Component display theory - eLearning snippets. Retrieved: 9. March 2011.

Merrill, M. D. Instructional transaction theory (ITT): Instructional design based on knowledge objects. Instructional-design theories and models: A new paradigm of instructional theory 2: 397–424. 1999.

Reigeluth, Charles M. Instructional-Design Theories and models: An Overview of their Current Status. Lawrence Erlbaum Associates, Publishers, Hillsdale, New Jersey London, 1983.