Ovo je stara izmjena dokumenta!
Teorija prikaza sastavnica je jedan od kognitivističkih instrukcijskih dizajna koje je uveo Dave Merrill osamdesetih godina prošlog stoljeća, čija je izvorna namjera bila odvojiti sadržaj od istrukcijske strategije. Na teoriju je u velikoj mjeri utjecala teorija o uvjetima učenja autora Roberta Gagnea. Prema njegovim riječima,
Osim određivanja tih komponenti, Merrill je predložio njihovu uporabu u svrhu stvaranja korisnih instrukcija.
Pod utjecajem Robert Gagne-ove teorije uvjeta učenja, Merrill se složio da različiti ishodi učenja zahtijevaju različite strategije učenja, te je stoga njegova ideja bila predložiti strategije učenja koje su određene ciljanim sadržajem i izvedbom. Merrill je predložio 4 različite katogorije sadržaja2):
I 3 različite kategorije željene izvedbe3):
Matrica izvedbi i sadžaja koristi se za određivanje cilja učenja . Svako polje matrice predstavlja jednu moguću kombinaciju sadržaja i željene izvedbe. Na primjer, ako je cilj podučiti učenika da upamti činjenice i datume o prvom svjetskom ratu, tada je to polje kombinacije dosjećanja (određenog)i činjenice. Ako je cilj podučiti učenika da prepozna humanističke ideje na renesansnim slikama tada je to polje kombinacije pronalaženja i koncepata.
Svaki tako definirani cilj učenja je nadalje karakteriziran trima komponentama: uvjetima, ponašanjem i kriterijem. Merrill je konstruirao tablice koje se odnose na te koncepte za svaki od spomenutih polja matrice (Ipak, u spomenutim tablicama nije odredio razliku između dvije vrste dosjećanja koje su spomenute iznad). Primjer jednog reda iz tablice4) izgleda ovako:
Primjer interpretacije je sljedeći:
Sada kada je cilj učenja potpuno utvrđen, potrebno je osmisliti prezentaciju učenja. Prema Merrillu, sva kognitivna građa može i treba biti predstavljena kao niz odvojenih prezentacija sastavljenih od primarnih i sekundarnih oblika prezentacije. Primarni oblici prezentacije su:
Merrillovi sekundarni oblici prezentacija, dodani kako bi povećali učenje, olakšavaju obradu informacija i dodaju kontekst, te uključuju preduvjete za ciljeve, pomoći, mnemotehnike i povratnu informaciju.
Uspješni instrukcijski dizajn bi trebao sadržavati i primarne i sekundarne oblike prezentacije. Merrill je predložio osnovne elemente za sva četiri tipa primarnih oblika prezentacije, a oni se temelje na tipu sadržaja koji bi trebao biti naučen7). Također, on ih detaljnije opisuje i predlaže praktične primjere jednostavnih kompjuterskih aplikacija za učenje. Čineći to, on ima na umu da “jedna od primarnih funkcija instrukcija je unaprijediti i voditi aktivno mentalno procesiranje od strane učenika” i da bi učenik također trebao imati ponuđen sa onoliko primjera koliko želi.
Veći broj ograničenja ovoj teoriji naveo je sam Merrill8):
Ostale kritike uključuju manjak empirijskog dokaza o vezama između unutarnjih procesa i vanjskog ponašanja, premalo objašnjenja unutarnjih procesa i manjak kategorija za kompleksno učenje rješavanja problema9). Kasnijih osamdesetih godina, Merrill je predstavio nova razmatranja o teoriji prikaza sastavnica te ju nazvao teorija komponentnog dizajna.
Learning and ID: Cognitive Apprenticeship and Component Display Theory. Learning and Instructional Design Wiki. Retrieved: 10. March 2011.
Ho, Wenyi. Merrill's Component Display Theory (CDT). Penn State University. Retrieved: 10. March 2011.
An Atomic Meme wiki: Component display theory - eLearning snippets. Retrieved: 9. March 2011.