Ovo je stara izmjena dokumenta!
Iako se prve ideje vezane uz programiranu nastavu mogu pronaći u ranijim godinama1), prve korake u programiranoj nastavi, poduzeo je Sidney Pressey2) a kasnije ih je razvio Burrhus Skinner sredinom 1950-tih. U riječima Presseya, učitelj je:
Presseyeve ideje nisu bile baš prihvaćene od strane javnosti te uz nedostatak financijskih sredstava ubrzo je morao odustati od daljnjih istraživanja, iako je njegove ideje 1950-tih godina dalje razvio Skinner, koji je vjerovao da može uspješno primjeniti operant conditioning ne samo na životinjsko, već i na ljudsko učenje.
Skinnerove ideje za poboljšanje procesa podučavanja/učenja su bile usmjerene na dvije činjenice: prvo, učenici uče različitim tempom, i drugo, u skladu sa trenutno dominatnim podražajno odgovornim teorijama učenja, potkrepljenje mora točno slijediti prikazano ponašanje.
Međutim, nije takav slučaj i u školskim okolnostima, gdje su učenici primorani slijediti razmjenu informacija učiteljevom brzinom, pa obično dobivaju zakašnjelo potkrepljenje obzirom da učitelju treba bar jedan dan da ispravi njihove zadatke. Prema Skinneru, kako bi se ostvarilo matematički efikasno ponašanje, tokom prve 4 godine obrazovanja, potrebno je oko 5000 potkrepljenja, ali u učionici učenik može dobiti svega nekoliko stotina. Prema Skinnerovim riječima:
Od zapošljavanja učitelja ili tutora za svakog učenika ………… Skinner je predložio i radio na uvođenju strojeva za učenje, na kojem svaki učenik može raditi svojim tempom i primati izravno potkrepljenje nakon ispravno rješenog zadatka.
Osovni princip programirane nastave, ako se zanemari potkrepljenje jest oblikovanje ponašanja – formiranje željenog ponašanja kroz niz malih sesija učenja podražaj-odgovor.5)
Učenje iz programske nastave na uređaju za učenje obično uključuje:
Različite kritike programiranih instrukcija predloženih do sada su predmet za metodu programiranih instrukcija7):
Istraživanja su pokazala upitne rezultate o učinkovitosti programske nastave i strojeva za učenje. Meta - analiza8), koja je sažela rezultate 36 istraživanja koja uspoređuju programsku nastavu sa klasičnom razrednom nastavom, sugerira da 18 od 36 ne pokazuju statistički značajnu razliku, 17 ih pokazuje značajnu statističku prednost u korist programske nastave, dok samo jedno istraživanje pokazuje da postoji značajna statistička razlika u korist razredne nastave.
Neka druga istraživanja su pokazala da programska nastava može dovesti do frustracija, ako učenik ne može pratiti tempo svojih vršnjaka, te pridajući manje pozornosti zbog OVERPROMPTING pa tako može doći i do toga da učenik pokazuje nesklonost konceptu programske nastave9).
Još uvijek je u tijeku istraživanje, iako je ograničeno, ispituje prednosti programske nastave kao dodatka materijalima za učenje10).