Ovo je stara izmjena dokumenta!
Iako se prve ideje vezane uz programiranu nastavu (programmed instruction) mogu pronaći u ranijim godinama1), prve korake u programiranoj nastavi, poduzeo je Sidney Pressey2) a kasnije ih je razvio Burrhus Skinner sredinom 1950-tih. U riječima Presseya, učitelj je:
Presseyeve ideje nisu bile baš prihvaćene od strane javnosti te uz nedostatak financijskih sredstava ubrzo je morao odustati od daljnjih istraživanja, iako je njegove ideje 1950-tih godina dalje razvio Skinner, koji je vjerovao da može uspješno primjeniti operantno uvjetovanje ne samo na životinjsko, već i na ljudsko učenje.
Skinnerove ideje za poboljšanje procesa podučavanja/učenja su bile usmjerene na dvije činjenice: prvo, učenici uče različitim tempom, i drugo, u skladu sa trenutno dominantnim teorijama učenja utemeljenih na podražaj - odgovor principu, dok potkrepljenje (reinforcement) mora točno slijediti prikazano ponašanje.
Međutim, nije takav slučaj i u školskim okolnostima, gdje učenici moraju slijediti predavačevu brzinu razmjene informacija, pa obično dobivaju zakašnjelo potkrepljenje obzirom da učitelju treba bar jedan dan da ispravi njihove zadatke. Prema Skinneru, kako bi se ostvarilo matematički efikasno ponašanje, tokom prve 4 godine obrazovanja, potrebno je oko 5000 potkrepljivača, ali u učionici učenik može dobiti svega nekoliko tisuća. Prema Skinnerovim riječima:
Problem bi riješio dodjeljivanje učitelja ili tutora svakom učeniku, ali to je praktično nemoguće pa je Skinner predložio i radio na predstavljanju strojeva za učenje, na kojima bi svaki učenik mogao raditi svojim tempom i primati izravno potkrepljenje nakon ispravno rješenog zadatka.
Osovni princip programirane nastave, ako se zanemari potkrepljenje jest oblikovanje ponašanja – formiranje željenog ponašanja kroz niz malih sesija učenja na principu podražaj-odgovor.5)
Učenje iz programske nastave na uređaju za učenje obično uključuje:
Različite kritike programirane nestave dosad objašnjene protive se metodi programirane nastave zbog7):
Istraživanja su pokazala upitne rezultate o učinkovitosti programske nastave i strojeva za učenje. Meta - analiza8), koja je sažela rezultate 36 istraživanja koja uspoređuju programsku nastavu sa klasičnom razrednom nastavom, sugerira da 18 od 36 ne pokazuju statistički značajnu razliku, 17 ih pokazuje značajnu statističku prednost u korist programske nastave, dok samo jedno istraživanje pokazuje da postoji značajna statistička razlika u korist razredne nastave.
Neka druga istraživanja su pokazala da programska nastava može dovesti do frustracije, ako učenik ne može pratiti tempo svojih vršnjaka jer premalo pazi zbog svoje pretjerane upotrebe potrepljivača, pa tako može doći i do toga da učenik pokazuje nesklonost konceptu programske nastave9).
Još uvijek je u tijeku istraživanje, iako ograničeno, ispituje prednosti programske nastave kao dodatka materijalima za učenje.10)
Wleklinski, Nichole. Skinner’s Teaching Machine and Programmed Learning Theory. Preuzeto 15. srpnja, 2011.
Fienup, D. M., Critchfield, T. S. Transportability of Equivalence-Based Programmed Instruction: Efficacy and Efficiency in a College Classroom. Journal of Applied Behavior Analysis 3, no. 44: 435-450. 2011.
Fienup, D. M., Hamelin, J., Reyes - Giordano, K., Falcomata, T.S. College - level instruction: Derived relations and programmed instruction. Journal of Applied Behavior Analysis 2. no. 44: 413-416. 2011.
Fletcher, S. Machine learning. Scientific American 2, no. 309: 62-68. 2013.
Schramm, W. The Research on Programmed Learning: an annotated bibliography. Washington, D.C.: U.S. Department of Health, Education and Welfare, 1964.
Pressey, S. L. A simple apparatus which gives tests and scores - and teaches. School and Society 23, no. 586: 373-376. 1926.