Biheviorizam

O biheviorizmu

Biheviorizam je paradigma učenja čiji korijeni datiraju iz druge polovice 19. stoljeća i radova Ivana Sechenova (1829 - 1905) i Vladimira Bekhtereva (1857 - 1927), te dobiva značajnu pažnju u prvim desetljećima 20. stoljeća. Temeljna pretpostavka biheviorizma je ta da se, u svrhu da se psihologija učini pravom znanošću, ona mora orijentirati na ono što je opažljivo i mjerljivo. Prema riječima jednog od ključnih biheviorista Johna Watsona (1878 - 1958),

“Psihologija, kako je vidi biheviorist, je potpuno objektivna, eksperimentalna grana prirodnih znanosti u kojoj introspekcija ima jednako malu ulogu kao i u kemiji i fizici. Sigurno je da se ponašanje životinja može istraživati bez pozivanja na svijest.”¹⁾

Bihevioristi gledaju na um kao na „crnu kutiju“ („black box“) i ne pokušavaju analizirati njegove unutarnje procese kao što su misli, osjećaji ili motivacija. Umjesto toga, oni vide učenje kao opažljivu promjenu u ponašanju koja, za razliku od mentalnih procesa uma, može biti mjerljiva. Iz perspektive biheviorista, onaj koji uči počinje kao prazna ploča i jednostavno odgovara na podražaje iz okoline. Ti odgovori mogu biti oblikovani pozitivnim i negativnim potkrepljenjem (reinforcement) (obično nagrada za poželjno i kazna za nepoželjno ponašanje), povećavajući ili smanjujući vjerojatnost ponavljanja dotičnog ponašanja. Formiranje podražaj-odgovor (stimulus-response) (S-R) asocijacija koje rezultiraju opažljivim ponašanjem je prema bihevioristima najznačajniji oblik učenja.

Ova paradigma učenja može se ugrubo podijeliti na dvije faze:

biheviorizam (1910 - 1930), i
neobiheviorizam (1930 - 1955).

Neobiheviorizam je prerastao klasični biheviorizam pokušajima formaliziranja zakona ponašanja (ponekad u formi matematičkih izraza) i vjerovanjem da se učenje također može ostvariti indirektno kroz promatranje. Neobihevioristi su ponekad smatrani prijelaznom skupinom koja je usmjerila dominantan pogled na učenje prema kognitivizmu.

Teorije učenja:

Među gore navedenim teorijama učenja, konekcionizam predstavlja uvod u biheviorističko učenje i postavljanje okvira kojeg slijede prave biheviorističke perspektive učenja klasičnim i operantnim uvjetovanjem. Teorija očekivanja se pojavila kao prva neobihevioristička teorija, slijeđena teorijom redukcije nagona, koja isto prihvaća ideju opisivanja učenja u terminima interventnih varijabli.

Temeljne ideje i približno povijesno vrijeme predstavljanja svake od navedenih teorija se mogu pronaći u ovom kronološkom pregledu.

Teorije i modeli instrukcijskog/naredbenog dizajna

Kritike

Danas je biheviorizam većinom izgubio svoj utjecaj i prepustio kognitivizmu svoje mjesto vodeće paradigme učenja. Kritike biheviorizmu mu obično prigovaraju da:

ne objašnjava sve oblike učenja budući da ignorira unutarnje procese uma i faktore kao što su emocije i motivacija,
ignorira činjenicu da učenje ovisi o učenikovoj unutarnjoj mentalnoj reprezentaciji okoline i povijesti učenja