Konstruktivizam
O konstruktivizmu
Suprotno stajalištima biheviorizma i kognitivizma, konstruktivizam 1) kao paradigma učenja polazi od stajališta da je okolina osobe koja uči objektivna i stvarna te da osoba mora usvojiti principe i činjenice. Predlaže da2) :
učenje nije pasivan već aktivan, socijalno potpomognut proces stvaranja znanja,
učenje ne može (niti treba) biti prenešeno učeniku, već ga sam učenik mora stvoriti,
učenik sam konstruira vlastite subjektivne interpretacije i subjektivna značenja objektivne stvarnosti spoznajući predmet učenja,
učenje se odvija kroz interakciju učenikovog prijašnjeg znjanja (shema znanja), ideja i iskustva,
učenje se odvija u određenim socijalnim, kulturalnim i jezičnim okolnostima.
Učenje discipline stoga bi trebalo:
usredotočiti se ne na poučavanje osnova znanja, već na proživljavanje procesa i procedura stjecanja iskustva, te
koristiti jezik kao alat koji može pomoći u kreiranju učenikove konstrukcije, ali treba imati na umu da korisnici jezika stvaraju subjektivna značenja koja se temelje na njihovom iskustvu.
Iako se ideje konstruktivizma javljaju već u 18. stoljeću kod autora poput Giambattista Vicoa3) , počeo se razvijati tek 1970-ih4) ) i predstavio se kao paradigma, ali i kao teorija5) . Danas se konstruktivizam u literaturi pojavljuje u brojnim varijantama6) , od kojih se ističu dvije7) :
socijalni konstruktivizam(social constructivism) (poznat još kao
osobni konstruktivizam(personal constructivism) ili
radikalni konstruktivizam(radical constructivism)) izveden iz radova
Lava Vygotskog i proširen radovima
Jeana Lavea,
Allana Collinsa,
Johna Browna i
Ernsta von Glasersfelda8) , koji navode da je znanje specifično za situaciju i ovisno o kontekstu te da socijalna okolina ima ključnu ulogu u učenju, i
kognitivni konstruktivizam(cognitive constructivism) (poznat i kao
realistički konstruktivizam(realist constructivism)) predstavljen u radovima
Jeana Piagea ili
Jeromea Brunera, koji se, budući da se znanje ne može izravno prenositi sa osobe na osobu, fokusiraju na pojedinčevo konstruiranje znanja i učenje kroz istraživanja.
Teorije učenja
Teorije instrukcijskih dizajna i modela učenja:
Kritike
Modeli konstruktivističkog instrukcijskog dizajna izloženi su u zadnje vrijeme mnogim kritikama9) 10) , najviše zbog promoviranja samo učenja otkrivanjem i instrukcijama minimalnog navođenja. Richard Mayer11) je provjerio rezultate eksperimentima učenja otkrivanjem između 1950-ih i 1980-ih i zaključio da se svakog desetljeća razvio novi, sličan pristup pod drugim imenom, ne čineći pri tome značajne razlike. Njegovim riječima,
“
Čisto otkrivanje nije funkcioniralo 1960-ih, nije funkcioniralo 1970-ih i nije funkcioniralo 1980-ih… Rasprava o otkrivanju se ponovila mnogo puta u obrazovanju, ali svaki put istraživački nalazi su bili u korist učenju putem vođenja.”.
12)
Kritike tvrde, da učenje otkrivanjem i instrukcijama minimalnog navođenja, iako pristupačnije učenicima13) ,
može dovesti do frustracije zbog
neuspjeha ili
pogrešnih shvaćanja 14) 15) ,
nije toliko
učinkovito kao učenje vođenjem
16) ,
uzrokuje
veliko kognitivno opterećenje 17) 18) ,
daje
lošije rezultate od praktičnih primjera 19) 20) ,
rezultira
većim utroškom vremena bez poboljšanja u rezultatima
21) ,
ne pokazuje statistički značajno poboljšanje u znanju kada je primijenjeno u medicinskim školama
22) , i
da ovi nedostaci posebno vrijede za početnike
23) .
Iako konstruktivizam također uključuje metode učenja sa određenim stupnjem vođenja i ne samo učenje otkrivanjem te instrukcijama minimalnog navođenja, kritike tvrde da te metode i dalje ne uvažavaju dokazane prednosti vođenja, praktičnih primjera i potiču veća kognitivna opterećenja koja zatim rezultiraju u smanjenju resursa dostupnih za učenje uslijed orijentiranja traženju rješenja na određeni problem.
Važno je napomenuti da ta otkrića ne ukazuju da su početne pretpostavke konstruktivizma, učenik sam stvara vlastite reprezentacije znanja, pogrešne. To ukazuje da predložene posljedice instrukcijskih dizajna, opisane u modelima učenja otkrivanjem s minimalnim vođenjem, ne moraju nužno uslijediti. Danas je uvriježeno mišljenje da se prednosti vođenja tijekom instrukcijskog procesa gube samo kada učenici posjeduju dovoljnu količinu prethodnog znanja kako bi sami stvorili smjernice za učenje24) .
Bibliografija
Ertmer, P. A., Newby T. J. Behaviorism, cognitivism, constructivism: Comparing critical features from an instructional design perspective. Performance Improvement Quarterly, 6(4):50–72. 1993.
Liu, C. H, and R. Matthews. Vygotsky’s philosophy: Constructivism and its criticisms examined. International Education Journal 6, no. 3: 386–399. 2005.
Husen, T., and T. N. Postlethwaite. Constructivism in Education. In The International Encyclopedia of Education, 1:162-163. Oxford/New York: Pergamon Press, 1989.
Constructivism at Learning Theories. Preuzeto 2. ožujka 2011.
Sjoberg, S. Constructivism and learning. In Sjoberg, S., E. Baker, B. McGaw, and P. Peterson. International Encyclopedia of Education 3rd Edition, Oxford: Elsevier, 2007.
Saznajte više
Press, Teachers College. Constructivism: Theory, Perspectives, and Practice. Teachers College Press, 1996.
L. P. Steffe & J. Gale (Eds.). Constructivism in education. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. 1995.
K. Tobin (Ed.). The practice of constructivism in science education. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. 1993.
Mahoney, M.J. i Granvold, D.K. (2005). Constructivism and psychotherapy. World Psychiatry, 4(2), 74-74.
Marie Larochelle, Nadine Bednarz, and James W. Garrison, Constructivism and education. Cambridge University Press, 1998.
Phillips, D. C. The good, the bad, and the ugly: The many faces of constructivism. Educational researcher 24, no. 7: 5–12. 1995.
Raskin, J.D. (2002). Constructivism in Psychology: Personal Construct Psychology, Radical Constructivism, and Social Constructionism. American Communication Journal, 5(3), 1-25.