Jedno od prvih istaknutih istraživanja ljudskog pamćenja je 1890. godine proveo William James. Temeljem vlastitih istraživanja, James je pretpostavio da se pamćenje sastoji od dva sustava (dihotomno pamćenje)¹⁾:

• primarno pamćenje, koje traje nekoliko sekundi i drži informacije u našoj svijesti, i
• sekundarno pamćenje, koje je neograničenog trajanja i po potrebi se može dozvati u svijest.

Mjeru kapaciteta kratkoročnog (primarnog) pamćenja uveo je nešto ranije, 1887, Joseph Jacobs, koji je testirao raspon brojeva koje su njegovi studenti mogli zapamtiti.²⁾ Vodeći se kriterijem da najmanje 50% znamenki mora biti točno zapamćeno, njegovi sudionici su uglavnom pamtili oko 7. Također je zamijetio da se dobiveni rezultati mogu poboljšati grupiranjem brojeva (npr. u grupe od tri) ili čitajući naglas.

Slične rezultate izvijestio je i George Miller 1956³⁾. Na osnovi vlastitih istraživanja, sugerirao je da je kratkoročno pamćenje kod ljudi određeno brojem chunkova ili kognitivnih cjelina koje pojedinac može zapamtiti, neovisno o tome radi li se o slovu, brojci ili riječi. Ovaj je broj u prosjeku jednak sedam i obično varira između pet i devet.

Ovo istraživanje je pojačalo zanimanje za istraživanje ljudskog pamćenja. Do tada, bilo je općeprihvaćeno da do zaboravljanja dolazi zbog interferencije ciljne informacije s novostečenom informacijom. Ovu ideju, poznatu pod nazivom retroaktivna interferencija uveli su 1900. godine Georg Elias Müller i Alfons Pilzecker​⁴⁾, koji su zaključili da učenje ne uzrokuje trenutno i dugotrajno pamćenje, već da pamćenju treba vremena za konsolidaciju (Konsolidierung). To znači da je u razdoblju konsolidacije pamćenje osjetljivo. Tijekom 1950-ih, John Brown⁵⁾ i Lloyd i Margaret Peterson⁶⁾ proveli su istraživanja o zaboravljanju informacija, nudeći druga objašnjenja zaboravljanja. Njihova hipoteza kaže da do zaboravljanja dolazi zbog brzog propadanja tragova pamćenja (the neural substrate of retention) u trenutku uspostave. Oba razloga će kasnije biti potvrđena kao točna.

Drugi problem o kojem se raspravljalo tijekom 1960-ih godina je da li se ljudsko pamćenje sastoji od jedne ili dvije komponente. Neki znanstvenici poput Arthura Meltona⁷⁾ tvrdili su da su i kratkoročno pamćenje (STM) i dugoročno pamćenje (LTM) samo dvije podkomponente ovisne o istom sustavu. Svoja razmišljanja Melton je opravdao dokazima o aktivaciji dugoročnog pamćenja u eksperimentima kratkoročnog pamćenja. Iako su njegovi radovi bili jako utjecajni, tijekom godina se</font> nakupilo sve više dokaza koji su govorili u prilog postojanja barem dva odvojena sustava pamćenja.

Prvi utjecajniji dvokomponentni model pamćenja uveli su, 1968., Richard Atkinson i Richard Shiffrni⁸⁾. Njihov se model sastojao od dugoročnog i radnog ili kratkoročnog pamćenja te je kasnije nadograđen dodatnom komponentom zvanom senzorno pamćenje. Senzorno pamćenje sadrži sve senzorne modalitete i služi kao kratkotrajna tampon zona prije no što informacija uđe u kratkoročno pamćenje. Kratkoročno pamćenje je privremeno skladište za nove informacije prije njihovog ulaska u dugoročno pamćenje, ali se također koristi i za kognitivne zadatke, razumijevanje i učenje.

Tvrdnja o dva odvojena sustava pamćenja (dugoročno i kratkoročno pamćenje) se danas smatra točnom. Ova tvrdnja je podržana razlikama u^{9) 10)}:

• kapacitetu (mali za STM i velik ili neograničen za LTM)
• vremenskom ograničenju (informacije u STM-u propadaju kako vrijeme odmiče, što nije slučaj u LTM-u)
• brzini zadržavanja (vrlo visoka za STM i nešto manja za LTM)
• vremenu usvajanja informacija (kratko za STM i duže za LTM)
• kodiranju informacija (semantičko za LTM i akustično ili vizualno za STM), i
• oštećenoj vrsti pamćenja kod pacijenata koji su pretrpjeli tjelesna oštećenja¹¹⁾

Napomena: radno pamćenje često se zamjenjuje za kratkoročno pamćenje. Glavna razlika između njih je da radno pamćenje obično uključuje strukturu i procese koje izvodi sustav koji upravlja kratkoročnim pamćenjem.

Rončević Zubković, Barabara. Ustrojstvo radnog pamćenja i njegova uloga u jezičnom procesiranju. Psihologijske teme 19, no. 1: 1-29. 2010.

Lechner, Hilde A., Larry R. Squire, and John H. Byrne. 100 Years of Consolidation — Remembering Müller and Pilzecker. Learning & Memory 6, no. 2: 77 -87. March 1, 1999.

Sternberg, R. J. Kognitivna psihologija (Prijevod trećeg izdanja). Naklada Slap, 2005.